Vrt...
|
... Zavodljivi uljasti miris makije dotičeš dugim i tankim prstom dok polako koracaš malim stopalima po nesavršeno utabanoj pješčanoj stazici hotelskoga vrta, tople su ti i vlažne oči prekrivene mrenom sjećanja, ali zvuk odaje tihi pjev i radosne stihove. Dok karmelićanski ponizno prihvaćaš novu ulogu u stvarnosti, kamenčić ti se zavuče između skladnih prstiju u sandalama, nasmiješ mu se i sagnuvši se izbaciš natrag na njegovo mjesto, materijal preuzima svoju novu ulogu u stvarnosti i činiš mi se zvonkijom i plaho zadovoljnom. Ruka ti se vraća prema žarkim cvjetićima i oporoj tamnozelenoj podlozi, zamrzavam kadar bež haljine i kose boje gavranovog repa na blijedom licu i trenutak kad te dotaklo srednjovjekovno proviđenje, učim, treniram, pokušavam biti udaljeni mitski lik na podlozi toga rajskoga vrta u ruci flamanskog majstora... ... Polako i pažljivo izvlačim torzo iz L.-ina usnula zagrljaja da joj ne remetim plitko i mirno disanje, a s drugim pokretom na bedrima osjećam slatko i slano pucketanje odvajanja od zajedničkoga filma koji se stvorio na priljubljenim tijelima. Otvaram vrata kamina i u potpunom me mraku sobe trenutačno zatravi i hipnotizira iskonski žar hrastovine, posložim ga ravnomjerno i dodajem novu cjepanicu, toplina zavlada otrgnutim prostorom i površinom moje polusnene kože. Okrenem se istodobno u čučnju prema krevetu jer osjetim najednom i vrelinu žara iz plamtećih vilenjačkih očiju, očito mi nije uspio projekt nebuđenja, nasmije se i donese bjelinom još svjetla dok se iz bočnog položaja premetne na leđa, raširi ruke s pozivom na povratak u zagrljaj. "Dođi, grij me i ti uz vatru, kao u prethistorijskom spiljskom vrtu prvih ljudi..." ... Kroz šumu malih prolaza na škurama probija se pokoji tračak nedjeljnoga ranojutarnjeg sunca, P. i ja ležimo na podu, svaki sa svoje strane stolića i s jastučićima pod glavom dok gledamo prema V. koja sjedi u turskome sjedu na sofi i polako s obje ruke prinosi kavu ustima. Spušta šalicu na stolić, pregleda majicu i vidi da nije prolila ništa po sebi, na licima nam se svima vide izdajnički tragovi preduge subotnje noći i P. zatvara oči u prvi san, a meni se na licu izoštreno pojavljuje žica očaja koju pokušavam otrati slobodnom rukom. V. nije mogla ne zamijetiti taj trenutak, pogledava me iskrenim pogledom: "Kužim ja sve ovo što si mi sad ispričao. Al' dokle ćeš ti sebe kažnjavati i hraniti tu svoju autodestrukciju, zar zaista misliš da si ga mogao spasiti, zar ni nakon svih ovih godina nisi uspio shvatiti da ti ne možeš biti kriv?!?!" Odižem se i utisnem joj izraz zahvalnosti u čelo, pomilujem po licu i osjećam kako nemam trunčice zraka u plućima, izlazim u vrt u kojem sam davno ležao bez protoka krvi i želje za životom u sebi. "Shvaćam, dear V., ali shvatiti ne pomaže dovoljno..." |
